Pojam prirodnog prava ima dvije velike koristi. Može se pozivati na mišljenje koje proizlazi iz razuma i prava koja se temelje na samoj ljudskoj prirodi ili na fizičku normu koja uspostavlja ponašanje tijela pod određenim uvjetima.
Poznato je kao prirodno pravo na ta načela koja se temelje na prirodi ljudskog bića i koja ih dijele gotovo svi članovi društva. Prirodni zakoni u ovom su smislu povezani s naukom poznatom kao prirodni zakon.
Za prirodno pravo postoji prirodno pravo koje svi ljudi imaju zbog činjenice da pripadaju ljudskoj vrsti. To znači da je to pravo povezano s ljudskom prirodom, ono je univerzalno i odgovara prirodnim zakonima.
Prirodni zakoni su, u tom okviru, presedanti, nadređeni i neovisni o pisanom pravu, pozitivnom pravu i običajnom pravu. Prema ovoj teoriji, niko ne može prekršiti te zakone bez počinjenja greške.
Prirodni zakon je, s druge strane, fizikalni princip koji se uspostavlja iz konkretnih činjenica i empirijskih dokaza. Kad se ovaj princip može primijeniti na definirani skup pojava i realizacija njegove izjave potvrđena je u određenim uvjetima, može se nazvati prirodnim zakonom.
Ovi prirodni zakoni, ukratko, zaključci su koji proizlaze iz znanstvenih ispitivanja i opažanja koja se ponavljaju tijekom vremena i već su prihvaćena od strane znanstvene zajednice. Tako se postulacijom prirodnih zakona opisuje stvarnost i sve što nas okružuje.
Klasično prirodno pravo
Aristotel, još jedan od upamćenih grčkih filozofa u povijesti, govorio je o prirodnom pravu u svome djelu Nicomacheova etika , objavljenom u istom stoljeću kao Republika and Law . Kroz ovaj traktat o etici i moralu zapadne filozofije, Aristotel pravi razliku između konvencionalne (tj. Pravne) i prirodne pravde.
Prema Aristotelovim idejama, sila prirodne pravde uvijek je ista, bez obzira na to što ljudsko biće misli. Na isti način osigurava da prirodni zakon nije nepromjenljiv, jer u samoj ljudskoj prirodi postoje promjene koje odgovaraju principima čiji je razvoj unutarnji.
Aristotel je također vjerovao u ideju da je ljudsko biće karakterizirano kao jedini racionalni organizam na planeti, nešto što mnogi održavaju i danas na štetu ostatka životinjskih vrsta.
U svom radu pod naslovom Politika on određuje da je razmišljanje jedan od prirodnih zakona i da služi za uspostavljanje pravila poput same slobode (trebalo bi razjasniti da je vjerovao u podjelu između superiornih i inferiornijih ljudi, a samim tim i da ropstvo je bilo opravdano prirodom svakog).
Filozofska škola pod nazivom stoicizam, koju je osnovao Zenón de Citio krajem 4. st. Pr. C. zauzeo je ovaj aspekt racionalnosti, iako s drugačijim gledištem. Za stoike, ljudska je priroda smještena u prirodnom redu, a njen razlog je iskra koja dolazi iz stvaralačke vatre zahvaljujući kojoj se kozmos može naručiti i objediniti. Prirodni zakon je sam razum, koji su sami bogovi usadili u nas. Treba pojasniti da su prirodnim pravom razumjeli samo zdrav razum, a ne onaj koji je izopačen u službi tuđih interesa.