Izraz molitva dolazi iz latinskog oratio i ima nekoliko namjena. Za gramatiku je to najmanji mogući sintaktički sastavni dio koji može izraziti logički prijedlog. Stoga je riječ ili skup riječi sa sintaktičkom autonomijom.
Rečenica je kombinacija riječi koja izražava neku ideju ili cjelovitu misao, to jest da ima značenje; karakterizira ga sintaktička autonomija, što znači da ne treba nikakvu drugu strukturu i da iznad nje nema druge jedinice koja bi je nadmašila. Treba napomenuti da se može stilski razlikovati počevši s velikim slovom i završavajući s razdobljem.
Da bi rečenica postojala potrebno je da ona ima dva temeljna dijela: subjekt (koji će izvesti radnju i također dobiti ime Nominalne sintagme -SN-) i predikat (radnja koja se provodi i elementi povezani s posljedicama iste Dobija ime sintagme predikat -S. Pred.-). Da biste razlikovali svaki od ovih dijelova unutar rečenice, može vam biti od pomoći postavljanje sljedećih pitanja: "Tko / radi akciju?" to će nam dati SN i "što / što subjekt radi?" koji će nam omogućiti da otkrijemo koji je S. Pred.
Postoje različite klasifikacije rečenica, prema sintaktičkoj strukturi, stavu govornika i drugim pitanjima. U jednostavne rečenice, na primjer, su one koje imaju jednu verbalnu jezgru (tj jedan kazneno).
Jednostavne rečenice su najjednostavnija struktura svih rečenica, jer ne pripadaju nijednoj većoj gramatičkoj cjelini. To znači da su, zahvaljujući svojoj jednostavnosti, najčešće korištene rečenice u djetinjstvu i kod onih koji su u procesu učenja jezika.
Jednostavne rečenice mogu se klasificirati prema njihovom značenju (postoje jednostavne deklarativne, imperativne, upitne, sumnjive i poželjne rečenice) ili prema vrsti predikata (jednostavna atributivna rečenica ili jednostavna prediktivna rečenica).
U slučaju jednostavnih prediktivnih rečenica, mogu se podijeliti na aktivne predikativne (kada subjekt izvrši radnju) i pasivne predikativne (kada subjekt primi radnju).
Nova podjela može se izraditi iz aktivnih prediktivnih rečenica na prijelazne, neprelazne, uzajamne i refleksivne, dok se pasivne prediktivne rečenice mogu organizirati u pravilne i nepravilne. Kao što se može vidjeti, rečenice se uvijek mogu razvrstati prema brojnim skupinama.
"Esteban je kupio kuću" , "Marta je otputovala u Quito" , "Pedro ima crnu mačku" i "Lucia je razbila prozor" neki su primjeri jednostavnih rečenica.
Razlike između jednostavnih i složenih rečenica
Kao što smo već izrazili, jednostavne rečenice imaju čvrstu i nedjeljivu strukturu, to jest, ako bi se njihovi različiti elementi odvojeno uzeli u obzir, ne bi imale smisla.
Sa svoje strane, složene rečenice sastoje se od različitih elemenata koji u sebi imaju logično značenje. Svaki od tih dijelova naziva se prijedlogom i oni imaju sintaktičku neovisnost (sami po sebi imaju značenje), ali ne i semantičku neovisnost (iako oni sami imaju značenje, oni ovise o ostalima da rečenici daju puno značenje).Vrijedno je napomenuti da su ove tvrdnje međusobno povezane određenim koordinacijskim vezama i različitim temama koje provode akcije prisutne u svakoj od propozicija.
Na kraju, važno je naglasiti da složena rečenica nije isto što i složeni subjekt ili predikat. To su: rečenica u kojoj radnju izvodi više subjekata ili ona u kojoj subjekt izvodi više od jedne radnje. ex:
Prisutna rečenica: "Sergio je rekao da se Javier danas poslijepodne neće spustiti u park."
Sastavljena tema: «Antonio i María pjevaju u zboru».
Predgovor složenice: "Lautaro čita i sastavlja divnu glazbu."