Logoterapija je poznata kao varijanta psihoterapije koja se vrti oko predstavljanja koncepta volje značenju kao čovjekove prve motivacije. Prema stručnjacima, to je treća bečka škola iz područja psihologije, iza psihoanalize koju je promovirao Sigmund Freud i individualne psihologije koju je razvio Alfred Adler.
Ova vrsta psihoterapije koju promiče neurolog i psihijatar Viktor Frankl temelji se na egzistencijalnoj analizi; njegova volja za značenjem ima značenje koje je suprotno volji za užitkom poistovjećenoj s Freudom i volji za moći koju je Adler izložio.
Frankl, koji je neko vrijeme bio zatočen u koncentracionom logoru, objasnio je tijekom godina da je uspio preživjeti zahvaljujući činjenici da je mogao dati logos (značenje ili značenje) svom postojanju. Njihova iskustva nadahnula su sadržaj knjige koja je na španjolskom postala poznata pod naslovom „Čovjek u potrazi za smislom“ . Treba napomenuti da nam logoterapija omogućuje ispitivanje psihološke razine koja nije široko istražena psihoterapijskim paradigmama koje su joj prethodile.
Među glavnim postulatima logoterapije, osim već spomenute volje za značenjem (koja omogućuje pokazivanje da se čovjekov animaticizam razlikuje od bilo koje vrste životinjskog ili biljnog kraljevstva), jesu sloboda volje (koja osigurava da sve subjekt može donositi osobne odluke i uživa potrebnu slobodu izbora vlastite sudbine) i smisla života (u tom kontekstu logoterapija predstavlja percepciju svijeta s pozitivnim korijenom).
Franklove metode koje se primjenjuju na logoterapiju vrte se oko dijaloga kako bi se otkrilo što je to što daje smisao čovjeku u životu, ali također se bavi medicinskim stajalištima sa psihičke prirode (navesti specifičan slučaj kao na primjer, prilikom propisivanja hormonskog liječenja onima koji pate od depresije).
Dakle, tačnije, možemo utvrditi da ono što ovaj tretman čini pomaže pacijentu da posebno otkrije taj smisao života kroz humanizaciju i personalizaciju. U njemu se budi njegova vodeća uloga u povijesti, u životu, u postizanju njegove sreće i u postignućima.
Nada je ključ logoterapije, ona je koju pokušavamo u svakom trenutku prenijeti onome tko je podvrgne. A to je da su potraga za budućnošću, ostvarenje snova i da budu zadovoljni onim što ima jesu pitanja koja su u rukama te osobe, on je protagonist njegova života i on ga mora shvatiti kao takav.
Ništa manje važno nije činjenica da se ova terapija, koju je razvio Viktor Frankl, koristi kao oruđe za analizu pacijenta, otkrivanje onoga što mu se događa i pomoć mu u poboljšanju nekih poput takozvanih tjeskobnih reakcija, kompulzivnih reakcija ili seksualnih reakcija.
Isto tako, među tehnikama koje su neraskidivi dio logoterapije pronalazimo tehniku paradoksalne namjere, u kojoj je ono što je namijenjeno pacijentu da poduzme nešto što on izbjegava, i ono derrefleksije, koje se temelji na Nesanica. Ali ne možemo zanemariti druge koji su također osnovni u roku kojem se obraćamo, kao što su samo-distanciranje, sokratski dijalog ili modifikacija stavova.