Kriminologija je znanstvena specijalnost posvećena analizi uzroka i kontekstu zločina. Ova grana društvenih znanosti također je orijentirana na proučavanje osobnosti pojedinaca koji čine zločine i radnje koje se provode u svrhu suzbijanja.
Kroz kombinaciju alata iz različitih disciplina, kriminologija se usredotočuje na proučavanje kriminala u odnosu na sam zločin. Njegova je svrha pružanje informacija o motivima koji navode ljude na počinjenje određenih zločina kako bi vlasti tada mogle nastaviti primjenjivati odgovarajuću kaznu.
U kriminologiji postoje pojmovi psihologija, sociologija, antropologija i medicina, među ostalim znanosti. Talijanski Raffaele Garofalo (1851.-1934.) Obično se navodi kao osoba zadužena za uklapanje u pojam kriminologije, dok se Cesare Lombroso (1835.-1909.) Spominje kao otac ove specijalnosti.
Važno je napomenuti da bez obzira na pojavu kriminologije kao dobro definirane znanstvene posebnosti, povijesna je pozadina nekoliko stoljeća koja je pridonijela njegovom stvaranju i razvoju. Od davnina postoje dokazi o različitim mehanizmima koje su ljudi koristili u borbi protiv kriminala, a također i za proučavanje umova kriminalaca i primjenu odgovarajuće kazne.
Te su teme, između ostalih filozofa, obrađivali Aristotel, Sokrat i Platon, koji su također počinili počinjenje zločina određenim mentalnim ili fizičkim nedostacima, kao i nasljednošću. U skolastičkom djelu, koji je napisao u trinaestom stoljeću, Thomas Aquinas, koji je s filozofskog stajališta surađivao s osnovama kaznenog prava, mogu se vidjeti i ostali anticentisti kriminalistike.
Općenito, može se reći da kriminologija zločin shvaća kao radnju koja predstavlja kršenje osnovnih vrijednosti društva, a koje su zaštićene zakonima. Zločinac je onaj koji krši te vrijednosti i, samim tim, također krši zakon.
Jedan od predmeta proučavanja kriminologije je devijantno ponašanje pojedinca: ono što odstupa od vrijednosti koje poštuje zajednica i koje stvara neku vrstu štete ili štete. Uzrok devijantnog ponašanja može kombinirati socijalne, psihološke, kulturne i biološke čimbenike. Kako bi se spriječilo i suzbilo devijantno ponašanje, provode se različiti mehanizmi društvene kontrole.
Jedna od karakteristika klasične kriminologije koja se dovodila u pitanje tijekom cijele evolucije jest činjenica da nije razlikovala osobu koja poštuje zakon i osobu koja je krši. Interes je bio za glumu, a ne za glumca.
Kritična kriminologija je poznat kao o kretanju misli da ima za cilj izgraditi materijalističke teorije odstupanja. U velikoj se mjeri temelji na hipotezama, konceptima i instrumentima koji su se pojavili u marksističkoj teoriji. Godina 1968. prepoznata je kao vrijeme u kojem je osnovana, točnije Nacionalna konferencija o odstupanju koja se tada održala.
Kritička kriminologija proučava devijantno ponašanje kroz suprotstavljanje dvaju pristupa, jednog biopsihološkog, a drugog makrosociološkog, na način da uspijeva pokazati svoj odnos prema društvenoj strukturi, koja može biti funkcionalna ili nefunkcionalna, i na taj se način nalazi iznad etiološke paradigme klasične kriminologije.