Prvi pristup definiciji komunikacije može se načiniti iz njene etimologije. Riječ potječe od latinskog communicare , što znači "podijeliti nešto, staviti u zajedničko". Stoga je komunikacija svojstvena pojava u odnosu koji žive bića održavaju kada su u grupi. Kroz komunikaciju ljudi ili životinje dobivaju informacije o svom okolišu i mogu ih dijeliti s drugima.
U slučaju ljudskih bića, komunikacija je čin tipičan za psihičku aktivnost koja proizlazi iz misli, jezika i razvoja psihosocijalnih relacijskih kapaciteta. Razmjena poruka (koja može biti verbalna ili neverbalna) omogućuje pojedincu da utječe na druge, a zauzvrat se može utjecati.
Među elementima koji se mogu razlikovati u komunikacijskom procesu nalazi se kod (sustav znakova i pravila koji se kombiniraju s namjerom stvaranja nečeg poznatog), kanal (fizički medij putem kojeg se informacije prenose), pošiljatelja (koji želi poslati poruku) i primatelja (kome je upućena).
Na komunikaciju može utjecati ono što se naziva bukom, poremećajem koji ometa normalan razvoj signala u procesu (na primjer, izobličenja zvuka, afonija zvučnika, neispravni pravopis).