Radna terapija je disciplina koja ima za cilj zanimanje instrumentacija za liječenje zdravlja čovjeka. Profesionalni terapeut radi na biopsihosocijalnom blagostanju, pomažući pojedincu da postigne aktivan stav prema svojim sposobnostima i modificira svoje umanjene sposobnosti.
Drugim riječima, radnom terapijom se traži da osoba s fizičkim ili mentalnim ograničenjima može imati neovisan život i vrednovati vlastiti potencijal. Profesionalna terapija može pomoći u liječenju ozljeda mozga i leđne moždine, Parkinsonove bolesti, cerebralne paralize, opće slabosti i u rehabilitaciji nakon prijeloma.
Konkretno, među područjima u kojima djeluje spomenuta radna terapija su i socijalno marginalizirane, gerijatrije, intelektualni nedostatak, mentalno zdravlje, ovisnost o drogama ili intervencija zajednice.
Ova disciplina apelira na razne aktivnosti kako bi se pomoglo subjektu da se učinkovito prilagodi svom fizičkom i društvenom okruženju.
Treba napomenuti da zanimanje ne treba shvatiti kao posao ili zaposlenje, već kao sve zadatke u kojima je pacijent angažiran. Ta zanimanja variraju ovisno o dobi: na primjer, u radnoj terapiji za djecu, relevantna zanimanja će biti igranje i učenje.
Na taj je način radna terapija odgovorna za prevenciju, funkcionalnu dijagnozu, istraživanje i liječenje svakodnevnih zanimanja u različitim područjima, poput osobne njege (hrana, higijena), rekreacije (igre i aktivnosti razigran) i produktivnost (škole ili radne aktivnosti).
Profesionalni terapeut je onaj koji je zadužen za plod i razvoj tehnika, alata i radnji koje oblikuju ovu vrstu terapije. Profesionalac koji ima svoje porijeklo u 18. stoljeću. Točnije godine 1793. je kada je prvi put uspostavljen lik terapeuta ovog modaliteta i to nije nitko drugi nego francuski psihijatar Philippe Pinel, koji je u to vrijeme izveo rad koji je predstavljao pravu revoluciju u društvu.
A to je da se navedeni liječnik, specijalist za mentalne bolesti, opredijelio za kršenje pravila koja su nametnuta do tog trenutka. Stoga se odrekao ideje da pacijente s tim patologijama treba okovati ili da bi trebali biti krvareni i odlučiti raditi s njima kroz moralniji tretman, s terapijskim ciljevima.
Konačno, može se istaknuti da se radni terapeut mora pridržavati tri faze svoje obuke: medicinske faze (povezane s osnovnim medicinskim znanostima), proučavanja terapijskih aktivnosti za rehabilitacijske tretmane i kliničke prakse.
Obuka koju će on postići kroz različite sveučilišne diplome koje se trenutno mogu naći kao dio obrazovnih planova mnogih zemalja širom geografije svijeta.
Na taj će način, nakon nekoliko tečajeva i predmeta, radni terapeut biti savršeno kvalificiran za rad sa svojim pacijentima na temelju njihovih patologija. Dakle, uzimajući ih u obzir, moći ćete započeti podržane tretmane, na primjer, u tehnikama ponovnog obrazovanja psihomotornih vještina.