Jedan od najčešćih invaliditeta djeteta poznat je kao cerebralna paraliza. Prema liječnicima, ona je trajna bolest koja prijeti psihomotorne o osobi koja pati od nje. Psihomotorni poremećaji povezani s cerebralnom paralizom obično se pojavljuju zajedno s osjetilnim, kognitivnim, komunikacijskim i percepcijskim problemima.
Lezije nastale cerebralnom paralizom mogu se očitovati između stadija fetusa i do tri godine života. Oštećenje mozga koje dođe nakon ovog razdoblja može se nazvati cerebralnom paralizom, ali se ne smatra dijelom ovog poremećaja.
Među cerebralnim uzrocima koji uzrokuju da dijete pati od ove bolesti je hipoksija, odnosno kada se u navedenom organu stvori niska razina kisika. Međutim, problemi poput krvarenja u mozgu, traume glave, moždane infekcije poput meningitisa ili infekcije koje je majka trpjela tijekom trudnoće također su utvrđeni kao mogući izvori.
U razvijenim zemljama učestalost ove bolesti iznosi između 2 i 2,5 na tisuću rođenih. Treba napomenuti da, unatoč medicinskom napretku, ta stopa nije uspjela biti smanjena u posljednjih šest desetljeća. S druge strane, potrebno je naglasiti da lijek za cerebralnu paralizu još nije pronađen. Stoga je jedina alternativa pomoći i doprinijeti kroz tretmane i podražaje u osobnom razvoju onih koji pate od toga.
Prema svojim funkcionalnim učincima i položaju cerebralnu paralizu možemo podijeliti na spastičnu (lezija je smještena u piramidalnom snopu i uzrokuje vidljivu krutost pokreta), atetosku (smještena u ekstrapiramidalnom snopu, uzrokuje nehotične pokrete koji ometaju pokretljivost tijela koja je smatra se normalnim), ataksični (lezija se nalazi u moždanu i sprječava tijelo u postizanju optimalne ravnoteže, kao i ometanje koordinacije i kontrole ruku i oka) i miješani oblici (kombinacija gore spomenutih tipova).
Među najčešćim simptomima koje pati osoba sa spastičnom cerebralnom paralizom su ukočeni zglobovi, slabost mišića, zategnuti mišići koji se ne mogu istegnuti ili nenormalna hod.
Ostale vrste paralize mogu se otkriti uzimajući u obzir da dotični pacijent pati od drhtavice, očitog gubitka koordinacije, problema sluha, vida i govora, poteškoća u hranjenju, pojačanog droliranja, inkontinencije mokraćnog sustava i sporijeg rasta od normalnog.
Prema dijelu tijela koji je zahvaćen, razlikuje se cerebralna paraliza od hemiplegije, diplegije, kvadriplegije, paraplegije, monoplegije i triplegije. Konačno, ovisno o mišićnom tonusu, govorimo o izotoničnom, hipertoničnom, hipotoničnom ili varijabilnom poremećaju.
Nažalost, i zbog mnogih znanstvenih i zdravstvenih dostignuća, cerebralna paraliza je bolest koja nema lijeka. Iz tog razloga, kod pacijenata koji pate od toga, ono što se pokušava pokušati je provesti s jedinim ciljem da nauče biti što je moguće neovisniji.
Kako bi postigli ovaj cilj, imat će pomoć profesionalaca, poput logopeda, fizioterapeuta, radnih terapeuta, socijalnih radnika i stomatologa.
Na isti se način mora naglasiti da će se svaki tretman koji je proveden usredotočiti i na unos lijekova za smanjenje treme, sprečavanje ili smanjenje napadaja i smanjenje slinjenja.