Royal španjolski akademija (RAE) ne prepoznaje pojam resocijalizacije. S druge strane, ona u svoj rječnik uključuje riječ socijalizacija kao proces i rezultat druženja (promicanje uvjeta koji doprinose razvoju ljudi).
Uzmemo li u obzir uključivanje prefiksa re-, možemo potvrditi da se resocijalizacija sastoji od resocijalizacije. Ideja se odnosi na reintegraciju pojedinca iz društva, nakon što je iz nekog razloga bio marginaliziran.
Društvo se općenito shvaća kao mreža u koju je ustrojena grupa ljudi. U tom se smislu kaže da je subjekt marginaliziran od društva kad nema resurse ili kapacitete da autonomno funkcionira u zajednici, nema pristup javnim uslugama itd. Također se podrazumijeva da je osoba izvan društva kada krši opće dobro ili ne dijeli njegove vrijednosti.
Resocijalizacija, ukratko, proces je koji traži da se osoba može ponovo integrirati u društvo. Oni koji su osuđeni za zločin i lišeni slobode kao kazna, moraju proći različite faze resocijalizacije kako bi se ponovo uključili u sustav.
Stoga se pretpostavlja da je stalnost pojedinca u zatvoru dio procesa resocijalizacije. U prvom redu, osuđena osoba se kažnjava i uklanja iz društva. Neko vrijeme kasnije ipak će se morati vratiti natrag. Odgovorni za kaznionicu, stoga, moraju obavljati niz funkcija koje uključuju psihološku pomoć i obuku kako bi se zatvorenik, nakon što stekne slobodu, mogao razvijati i opet nije opasna komponenta društva.
Pomoć psihološke zatvoru je bitno jer mnogi zatvorenici imaju vrlo delikatna emocionalne podstruja člana bilo kojeg od sljedećih razloga, među mnogim drugima: oni dolaze iz obitelji koje su raseljene i uvijek osjećao nevoljeno; morali su napustiti svoju zemlju na silu zbog nedostatka prilika; trpe diskriminaciju na etničkoj osnovi; dugo su živjeli na ulicama; Nemaju dovoljno obuke za dobar posao i to ih gura na trpljenje svih vrsta radnog zlostavljanja.
Biti zatvoren u ćeliji, lišen slobode da napusti zgradu kako bi kupovao, pogledao film ili pročitao knjigu u parku mnogo je teže prevladati nego što se doživljava izvana; Kao i mnoge druge stvari u životu, i mi ne cijenimo slobodu dovoljno dok je ne izgubimo. Kad postoje psihološki problemi koji onemogućavaju ispravan i zdrav razvoj u društvu, biti prisiljen dijeliti mali prostor mjesecima ili godinama nije baš primamljivo jelo.
Pokušaji samoubojstva jedan su od problema s kojima se moraju suočiti zatvorski psiholozi, a koji često počinju s uvjerenjem da nakon što zatvorski rok završi, neće biti budućnosti. Ne zaboravimo da mnogi pojedinci izgube posao, svoje domove i svoje odnose kada su osuđeni na zatvor, pa se proces resocijalizacije mora u velikoj mjeri usredotočiti na sprječavanje tih događaja da im onemoguće da ustanu i nastave dalje sa svojim životom.