Pojam čina nalazi svoje podrijetlo u latinskoj riječi actus i povezan je s pojmom radnje, shvaćenim kao mogućnost ili rezultat činjenja nečega. Pravni akt, u tom smislu, predstavlja radnju koja se provodi svjesno i dobrovoljno u svrhu utvrđivanja pravnih odnosa između nekoliko ljudi za stvaranje, izmjenu ili ugasiti određena prava.
Drugim riječima, može se reći da je pravni akt manifestacija volje čija je svrha izazivanje pravnih posljedica. Ti su rezultati prepoznati kroz pravni sustav.
Temelj pravnog akta sastoji se od izjave volje, koja mora biti svjesna učinaka koje će prvi imati, prema onome što zakoni propisuju. Pravni akt traži promjenu stanja stvari i uzrokuje gore navedene pravne posljedice.
Treba napomenuti da za pravne akte postoji više klasifikacija. Oni mogu biti formalni (u kojima je djelotvornost vezana za formalnosti utvrđene i zamišljene zakonom), druge mogu biti neformalne (u njima njihova moguća valjanost ne ovisi o svečanosti), pozitivne (njihov uspjeh ovisi o ostvarenju djelo), negativno (podrazumijeva propust ili suzdržavanje), jednostrano (nastaju voljom jedne stranke), bilateralno (zahtijeva pristanak najmanje dvije stranke), bračno (ekonomskog sadržaja), obiteljsko (prava i dužnosti obitelj),besplatni (obveza pada na jednu stranku, bez obzira na to koliko ih je uključeno) ili težak (recipročne obveze), među ostalim vrstama.
Pravni akt ili pravna činjenica
Važno je razlikovati ta dva koncepta. Pravna činjenica predstavlja prirodni događaj koji je karakteriziran ne trebaju intervenciju volje da cijenimo posljedice zakona, dok je pravni akt, kao što smo rekli, treba odobrenje; Drugim riječima, mora ispunjavati određene uvjete kako bi se mogla obvezati na ispunjenje prava od strane stranaka koje ga ostvaruju. I akt i pravna činjenica oblici su realizacije pravnih slučajeva.Da bi pravni akt postojao kao takav, to jest da je izraz volje osobe koja ga izvršava zaštićen Zakonom, potrebno je da udovolji nizu elemenata postojanja i valjanosti.
Elementi postojanja su bitni i stoga, ako jedan od njih nedostaje, akt se ne može definirati kao takav, a budući da bi apsolutna ništavost djelovala, ne bi mogao proizvesti nikakve posljedice ili pravne učinke. Ti su bitni elementi: volja autora djela pri njegovom izvršavanju, mogući objekt s fizičkog i također pravnog stajališta te svečanost zakona. Potonje je potrebno samo ako je čin svečan; izjava o volji daje se protiv zakona u samom aktu (potrebno je u brakovima i potpisivanju oporuke, između ostalih akata).
U nekim slučajevima postoje iznimke koje, čak i ako su ispunjeni gore spomenuti osnovni zahtjevi, mogu činiti nevažeći čin. Oni se razmatraju u zakonodavnom tijelu svake nacije i u svakom od njih imaju različita svojstva. U svakom slučaju, većinom se navodi da je za čin koji je valjan potreban pristanak i cilj(bitno za postojanje ugovora) i on se može proglasiti nevažećim ako se dokaže nesposobnost nekih strana potpisnica, ako je objekt koji ima u njemu nezakonit ili ako je došlo do izmjene navedenog ugovora koja je u suprotnosti sa zakonima. Ako nema prepreka za izvršenje ugovora, tada se potpisuje pravni akt kojim se obje strane obvezuju pridržavati se onoga što je potpisano uz pretpostavku posljedica koje bi mogle nastati zbog prirode potpisanog akta, u skladu sa zakonom da štiti.